16.

Cetiri godine kasnije.

- Klara, dodji ovamo. Stvarno si nestasna. Ne mogu stalno da te jurim.

Govorim svojoj cerki koja ima tri i po godine. Za svoje tri i po godine stvarno je brza. Pre nego sto se ona rodila imala sam par terapija nedeljno kako bih povratila moc hodanja. Bilo je tu dosta raznoraznih vezbi koje su znale da te dosta iscrpe, ali bilo mi je sve bolje i bolje. Hvala mojim roditeljima koji su  svakog trenutka bili tu za mene, ali najvise se mogu zahvaliti mojoj maloj devojcici za koju zivim, zbog koje sam i imala strpljenja i upornost da samostalno opet stanem na svoje noge. Nakon sto se ona rodila bila sam najvise posvecena njoj i nisam imala puno vremena za vezbe i terapije, ali uspele smo. Sada slobodno i bez problema trckaram za njom. Svi su bili tu za mene, sem jedne osobe koja mi je najvise i trebala u svemu ovome. Nakon sto je otisao nije mi se javljao. Nije cak dosao ni da mi objasni, da mi kaze u lice da me ne voli. Mislim da ne zna da smo dobili cerku. Od koga bi pa i saznao, ja mu sigurno necu reci. Volim ga, ali pitanje je da li imam snage da mu oprostim. 

- mama, hajde da se igramo, - rekla je mala Klara, sva zadihana.

- hajde duso, ali nema vise toliko trcanja, vazi?

- obecavam, izvini mama.

Rekla je to tako slatko da bi bilo ne moguce ne oprostiti joj. Zivim za Klaru, da nije nje ne bih prezivela Milanov odlazak, ne bih bila uporna da prohodam. Ne bih uopste imala zivot.

*Milan  POV*

U avionu sam, idem nazad za Srbiju. Necu se pojavljivati Emiliji na oci, jer sam siguran da ni ona mene ne zeli da vidi. Samo zelim da se malo vise informisem o njenom zivotu, da vidim da li je dobro, da li je srecna bez mene... Ma da se ne lazemo idem da vidim da li ima nekog muskarca pored sebe. Iz mojih misli me vadi detektiv koji me zove vec stoti put. Unajmio sam ga kako bi istrazio nesto o Emiliji. Boze koliko sam ja samo izgubljen, nisam ni shvatio da smo sleteli. Pa naravno odakle detektiv koji zivi u Srbiji u avionu koji dolazi iz Amerike. Odlucim da konacno obratim paznju na Nemanju (detektiva).

- izvini, Nemanja, izgubljen sam ovih dana. Mozes li, molim te, da ponovis?

- naravno, gospodine. Saznao sam dosta informacija. Prvo gospodja Emilija je prohodala. dobila je malu devojcicu po imenu Klara. Zive na adresi Ak******* P**** I**** broj *. Imam njen broj telefona 06********. Osim njih dve, u istoj kuci zive i njeni roditelji Marija i Dzon. Niko osim njih ne zivi u toj kuci, ako zelite mogu saznati cije je dete. Imam fotografiju gospodje Emilije i deteta.

Uzimam fotografiju u ruke i prvo gledam tu malu devojcicu koja drzi svoju mamu za ruku. Bas lici na..... MENE?! Kako je to uopste moguce?! Nju su udarila kola, a posle toga nije bilo niceg izmedju nas. 

- odmah proveri cije je dete!

Dreknuo sam na detektiva koji je na tren poskocio. Ako je Klara moje dete, ja cu se ubiti. Klara je prelepa i zelim da je imam za dete, ali Emilija mi to nece dozvoliti. nikada mi nece oprostiti. Ostavio sam je sa detetom u stomaku, a jos ona tada nije mogla da hoda. Koji sam ja idiot.Kako sam mogao to da joj uradim. Nisam znao da je trudna, ali to nije opravdanje.

- gospodine dete je.....vase?. 

Rekao je detektiv zbunjeno. Nisam bio sada toliko iznenadjen jer sam na neki nacin znao da je Klara moja cerka, pa ona je pljunuta ja pobogu. Moram odmah da odem kod njih.

*Emilija POV*

- Klara, sta zelis za veceru?

- mama, naruci picuu!

Odgovorila je kao iz topa. Obozava da jede picu. Pozvala sam i narucila, za desetak minuta ce je donati. Tako brzo su prosla tih deset minuta. Oglasilo se zvono na vratima. Ustala sam sa fotelje i krenula ka vratima. Otvorila sam ih. Ispred mene stajao je decko sa picom u rukama, meni okrenut ledjima. Kada je cuo da su se vrata otvorila, okrenuo se i tada sam ugledala...